Na inicijativu udruge „Hrvatska mati“ u Hrvatskom saboru održala se zajednička tematska sjednica Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku
i Odbora za obitelj, mlade i sport na temu:
„Porast broja transrodne djece i mladih ljudi u Republici Hrvatskoj: Mogući uzroci i kliničke posljedice“.
Ljiljana Dragić, predsjednica udruge „Hrvatska mati“ pročitala je potresno pismo jedne majke čije dijete misli da je “transrodno”, a koje prenosimo u cijelosti.
Poštovani članovi Hrvatskog Sabora, uvaženi liječnici i znanstvenici,
dopustite mi primijetiti najprije kako Vaše funkcije „gordo zvuče“ i to uistinu i jesu.
Ali to sa sobom nosi i jednu još važniju odrednicu vaših uloga, a to je – odgovornost.
Vama je povjerena briga za cijeli jedan narod.
Odluke koje vi sada donosite su važne i za ovu i za buduće generacije te imat će i za njih dalekosežne posljedice. Pozivam da sada, još jednom da postanete svjesni svoje časne i odgovorne uloge.
Ne, neću stati pred vas, nećete me upoznati u živo, vidjeti mi lice i saznati moje ime . Najviše iz straha da ne uništim ionako krhki odnos koji imam sa svojim djetetom sada.
Ja sam majka djeteta koje misli da je „transrodno“ i pokušati ću vam dočarati kako se osjećam.
Mi smo jedna prosječna, klasična hrvatska obitelj. Sva moja djeca su željena i nesebični trud sam uložila da ih odgojim prvenstveno kao dobre i poštene ljude.
Ne znam imate li vlastitu djecu? Ako i nemate, vjerujte mi da svoje dijete poznaješ dulje i bolje negoli se samo poznaje.
Kad mi je moje dijete reklo da se osjeća kao osoba suprotnog spola, moja srž, moja utroba je počela vrištati. Moje je dijete i po svojim ponašanjima i po interesima od najranijeg djetinjstva u svemu odgovaralo svom spolu cijeli svoj život.
Svoje dijete sam podržavala u svim odlukama, izborima, interesima, ali ovdje jednostavno nešto nije bilo u redu. Svaki pokušaj razgovora završio je etiketom da sam transfobna. Postaviti bilo koje pitanje bilo je transfobno. Razdor je bivao sve veći. Nisam znala pomoći djetetu koje je očito bilo i depresivno i tjeskobno, jadno, uvjereno da postoji samo jedno moguće rješenje svih problema – tranzicija.
Moje dijete je tonulo u veliki mrak i polako nestajalo. Imala sam osjećaj da ga proždire strašno čudovište. Osjećala sam se kao da stojim na rubu provalije i da cijeli svijet vuče moje dijete u ponor, da se borim i za svoje dijete protiv svijeta koji ga vuče u propast.
Možda se pitate čemu drama? Drama je zato što volim svoje dijete onako kako to samo jedna mama može i što zrelije sagledavam budućnost
Cijela rodna ideologija je puna nelogičnosti.
Možete li Vi odgovoriti na ova pitanja:
Što je žena?
Molim objašnjenje što znači osjećati se kao žena? Ja sam žena i nemam vezano uz tu činjenicu, nikakve posebne osjećaje. Unikatna sam osoba koju, osim toga što sam žena, opisuje još jako puno drugih činjenica. Ali recimo osjećam se mlađe – znači li to da i jesam mlađa?
Molim i pojašnjenje glagola „pripisati“ koji se sad lijepi uz spol. Kako to liječnik ili babica pripisuju spol? Pripisuju li djetetu i bubreg uz penis? Pripisuju li težinu ili ju izmjere?
Molim i objašnjenje razlike između tretmana anoreksije i rodne disforije.
Anoreksija je u ovom kontekstu zanimljiva jer isto ima vrlo visoku stopu samoubojstava i radi se o percepciji tijela. Anoreksična osoba se osjeća da je debela – pa je liječnici ne šalju na liposukcije i salone za mršavljenje nego psihijatri propitkuju njezino stanje.
Kako i zašto se kod rodne disforije isto prestalo propitkivati?!
Koji još osjećaj osim rodne disforije rješavaju kirurzi i endokrinolozi, a ne psihijatri?
Osim transrodnosti, koje se još stanje smatra zdravim, a zahtjeva stalne lijekove i operacije?
Zašto postavljam ova pitanja?
Zato što moje dijete sada kreće putem tranzicije bez propitkivanja pa zbog svog zdravog stanja odlazi kirurzima i endokrinolozima koji dijete u tome samo podržavaju.
Moje dijete , svega par mjeseci nakon 18. rođendana je počelo uzimati hormone jer njegova konzervativna mama nije podržala laž da je jedan spol drugi samo zbog osjećaja pa makar ta laž dolazila iz usta liječnika.
S tim hormonima, ako je moje dijete muško, sada ima erektilnu disfunkciju.
Ako je žensko događaju se promjene u rodnici.
Moje jadno, introvertirano dijete, emocionalno nezrelo, zbunjeno promjenama tijela u pubertetu, koje se vjerojatno nije nikada zaljubilo ili poljubilo nekoga, osjetilo leptiriće u trbuhu i koje je internet gurnuo u čudnu priču koju ste proglasili normalnom NIKADA u životu neće imati niti jedan jedincati normalan spolni odnos u kojem će osjetiti užitak.
Tko je od vas poštovani sabornici i liječnici bio zadovoljan svojim tijelom u toj dobi? Kolike djevojčice u toj dobi nose preširoke majice skrivajući tek izrasle grudi?
Spolnost je, podsjećam, jedna od primarnih potreba čovjeka. Kakvog partnera će moje dijete htjeti jednog dana?
Hormoni mijenjaju i tijelo. Ako je moje dijete žensko sada ima duboki glas i kreću rasti dlake po licu. Ako je muško kreću mu rasti grudi. Sve to će isto ostati ako se predomisli. TRAJNO I ZAUVIJEK.
A ništa od navedenog neće dijete učiniti stvarno i funkcionalno osobom suprotnog spola.
Hormoni će već sami učiniti da moje dijete u dobi od 18-19 godina postane sterilno. ZAUVIJEK. Tko je od nas s 19 godina želio imati dijete? Kako je moguće da liječnici pogurnu djecu u sterilitet?
A onda priča kreće dalje. Hormoni su tek prva stepenica. Druga stepenica su operacije: gornja i donja. A težnja postati suprotni spol je bitka koja se ne može dobiti.
Od operacije grudi ostaju ožiljci i zauvijek se gubi mogućnost dojenja. Operacija spolovila je za oba spola toliko kompleksna da žene od tri funkcije penisa (mokriti u uspravnom položaju, spolni odnos i orgazam) u najboljem slučaju dosegnu samo ovo prvo, a muškarci više manje samo ostanu bez penisa i dobiju nefunkcionalnu rupu. Komplikacije si samo zamisliti možete – nadam se da ćete i htjeti.
Jedna renomirana psihologica s hrvatske liste stručnjaka u Narodnim novinama kod koje sam bila privatno, bila mi je rekla „da to sve izgleda isto“. I staklene oči izgledaju isto, pa baš i nisu. Pitam se još i kako je moje dijete dijagnosticirano?
Tko ga je dijagnosticirao?
Koliko vremena je na njega potrošio?
Tko mu je objasnio i mogu li mu se u toj dobi objasniti posljedice?
Je li tko evaluirao emocionalno stanje?
I tko će na koncu odgovarati ako moje dijete digne ruku na sebe ili ako shvati da je pogriješilo u svojim transrodnim promišljanjima u kojima su ga spomenuti “stručnjaci” podržavali? Tko je odgovorno stavio potpis na ovu proceduru da je za nju voljan snositi i posljedice sudskog procesa za sakaćenje?
Ili će biti da se dijete samo dijagnosticiralo pa je eto samo i krivo?
I ono najvažnije – čemu žurba?
Pa SZO produljuje životnu dob adolescencije zbog nezrelosti generacija kojima, nažalost, pripada i moje dijete.
Pozdravljam vas u iskrenoj vjeri da sam s ovime napisanim pomogla barem jednom budućem djetetu jer mom su već “stručnjaci pomogli“.
