Poštovane dame i gospodo, kao i svi Vi koji se drugačije osjećate,
U posljednjih petnaest godina medicina u svijetu bilježi značajan porast brojeva slučajeva medicinskog stanja koje se po najnovijoj međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-11) naziva „rodna neusklađenost”, a u zadnja dva američka dijagnostička i statistička priručnika (DSM-IV i DSM-V) ovo stanje prvotno se nazivalo „poremećajem rodnog identiteta”, a potom „rodnom disforijom”.
Rodna neusklađenost u prethodnoj se međunarodnoj klasifikaciji bolesti (još uvijek važećoj u Hrvatskoj) nazivala „transseksualnost” i bila je smještena u poglavlje „Mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja” pod šifrom F64.0, a u novijem izdanju ona je dio zasebne kategorije koja se naziva „Stanja povezana sa seksualnim zdravljem”.
Današnje izlaganje u svojim podacima koristi dijagnoze koje su obrađivane po prethodnom izdanju međunarodne klasifikacije bolesti i pored transseksualnosti uključuje i poremećaje spolnog identiteta, primarno u djetinjstvu.
S obzirom na gotovo već u široj javnosti kolokvijalnu uvaženost termina „rodna disforija” u nastavku ću koristiti taj izraz uz njegovu detaljniju definiciju, a koja glasi: „Rodna disforija stanje je duševnog stresa uzrokovanog nepoklapanjem rodnog identiteta neke osobe sa spolom u kojem je rođena”.
U povijesti medicine od kako se prati kao kliničko stanje rodna disforija do nedavno je bila izrazito rijedak fenomen. Prema najnovijem udžbeniku iz psihijatrije za studente medicinskih fakulteta u Hrvatskoj ona je najveća u dječjoj dobi, a odrastanjem se smanjuje. Do 15% u dobi do 5 godina i 1 so 2% djece u dobi do 10. godine ponaša se kao drugi spol, a u odrasloj dobi je mnogo rjeđa i pojavljuje se u jednom slučaju na 30.000 natalnih muškaraca i jednom slučaju na 100.000 odraslih natalnih žena.
U postocima to bi otprilike glasilo da 0,005 do 0,014 rođenih muškog spola i 0,002 do 0,003 rođenih ženskog spola zadovoljavaju dijagnostičke kriterije rodne disforije.
U studenome 2015. godine na stručnom simpoziju o aktualnim pitanjima dječje i adolescentne psihijatrije doajen te struke u Hrvatskoj, prof.dr.sc. Ivan Begovac kazao je sljedeće: „Rijetki su slučajevi poremećaja rodnog identiteta u djece, kada se dijete, na primjer dječak, ponaša kao djevojčica. Također, rijetka su i stanja interseksualnosti, kada na primjer, genetski spol ne odgovara vanjskim spolnim karakteristikama, ali su zato jako klinički izazovna i zanimljiva”.
Pionirka u području transseksulnosti u Hrvatskoj, prof.dr.sc. Nataša Jokić Begić (koja je nazočila i prethodno spomenutome skupu) dvije godine kasnije u svojem razgovoru za jedan portal kaže sljedeće: „Relativno velik udio djece, njih nekoliko postotaka, u ranom djetinjstvu izražava ponašanje karakteristično za suprotni spol. Međutim, većina njih na neki način „preraste” transrodnost do polaska u školu. Kad dođu do puberteta, udio transrodne djece izražava se u promilima”.
Prije nego li se osvrnemo na današnju situaciju u Hrvatskoj, kao uvod dati ćemo pregled europskih i svjetskih podataka na ovu temu. Kao ogledni primjer može poslužiti situacija u Velikoj Britaniji gdje je u razdoblju od 2011. do 2022. godine broj dijagnoza rodne disforije u mladoj populaciji porastao sa 210 na 3585, odnosno za 1.700 posto u deset godina!
Između ostaloga, gotovo istovjetan trend zabilježen je u Švedskoj, Norveškoj, Nizozemskoj, Finskoj, te SAD-u i Kanadi.
Ono što je zajednička karakteristika svih spomenutih primjera porasta broja dijagnoza rodne disforije jest da po prvi puta u povijesti toga medicinskog fenomena bilježimo neobičan demografsko-klinički pomak: umjesto mladih dječaka ili srednjovječnih muškaraca, sada su to poglavito djevojčice u tinejdžerskoj dobi čije je stanje rodne disforije u pravilu praćeno nizom duševnih i neurorazvojnih poremećaja – od depresije, tjeskobe, stanja autističnog spektra, sve do povišene učestalosti autoagresije i suicidalnih promišljanja.
Evo sada ukratko podataka za Hrvatsku, predstavljenih na Stručnom kolegiju Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb, 01. rujna prošle godine: Na KBC-u Zagreb zamjetan je izraziti porast dijagnoza poremećaja spolnog identiteta u dobnim skupinama od 10 do 15 i od 15 do 20 godina za razdoblje od 2015. do sredine 2022. godine, promatran u dva klinička uzorka.
Na prvom kliničkom uzorku u dobnoj skupini od 10 do 15 godina broj promatranih dijagnoza porastao je od svega jedne dijagnoze u 2015. do 24 dijagnoze u 2021. godini. U istom uzorku, u dobnoj skupini od 15 do 20 godina zabilježen je porast od ni jednedijagnoze u 2015, njih 13 u 2016, do čak 124 dijagnoze u 2021. godini.
Nastavku toga trenda svjedoči i podatak o 91 dijagnozi u istoj dobnoj skupini u prvih sedam mjeseci 2022. godine. U drugom kliničkom uzorku također je zamjetan trend porasta broja promatranih dijagnoza u pojedinim dobnim skupinama, ali u kraćem vremenskom razdoblju: u skupini od 15 do 20 godina bilježi se rast od jedne dijagnoze u 2019, do njih 17 u 2021, a u skupini od 20 do 25 godina taj rast kreće se od tri dijagnoze u 2019. do devet dijagnoza u 2021. godini.
I kod ovog uzorka u obje promatrane dobne skupine zamjetan je trend daljnjeg rasta i u prvih sedam mjeseci 2022. godine. U oba klinička uzorka u dobi iznad 25 godina nema trenda porasta. Sveukupan broj obrađenih dijagnoza u dječjoj i adolescentnoj populaciji iznosi od 16 slučajeva u 2015, 184 u 2021, do 133 slučaja do srpnja 2022. godine, što iznosi višestruki porast.
Za cijelo praćeno razdoblje obuhvaćeno je 755 dijagnoza dječje i adolescentske dobi, sa jasnim trendom porasta broja dijagnoza u populaciji djevojčica i mladih djevojaka. Premda na KBC-u Zagreb još nemamo obrađene podatke za negativna duševna stanja koja prema svjetskim iskustvima prate ovu „novu” populaciju rodno disforične mladeži, evo šta na tu temu kaže tim Klinike za psihijatriju KBC-a Rijeka u svojem izlaganju „Transrodnost kao adolescentna kriza” predstavljenom na 8. Hrvatskom psihijatrijskom kongresu u listopadu prošle godine:
„Većina transrodnih adolescentica prema našim zapažanjima manifestira brojne druge smetnje (depresivnost, suicidalnost, samoozljeđivanje, proboji psihotičnih smetnji) koje prethode rodnoj disforiji, a zbog kojih su u psihijatrijskom tretmanu”.
Uzevši u obzir sve prethodno navedene činjenice, hrvatska medicina ima obvezu ispitati zašto je došlo do ovako rapidnog i velikog broja porasta slučajeva rodne disforije u dječnoj i adolescentnoj populaciji, pogotovu ako je to stanje pod rizikom komorbiditeta sa cijelim spektrom duševnih poremećaja.
Za razliku od narativa kojeg u javnosti promiču pojedine transaktivističke udruge i pojedini aktivisti kako se tu radi o poglavito posljedici destigmatizacije društvenog stava spram transrodnih osoba i rodne razlikosti, sve više prevladavajući stav među stručnjacima raznih profila jest da se ovdje radi o „socijalnom kontagiju”, odnosno društveno uvjetovanoj dijagnozi.
Tako se u svojoj nedavnoj kritici hormonalne blokade puberteta u svrhu tranzicije spola kod djece priznati nizozemski časopis NRC sa pravom pita: „Da li je to slučajnost što se ekplozija broja dijagnoza rodne disforije u mladeži događa paralelno sa nezabilježenim rastom popularnosti društvenih medija?”
Kada bi ovaj porast slučajeva rodne disforije uistinu bio posljedica šire društvene afirmacije „istinitog rodnog identiteta umjesto onoga koji je određen pri rođenju”, moramo se zapitati zašto se to sada događa uglavnom djevojčicama i zašto nema statistički značajnog porasta broja odraslih slučajeva transrodnih osoba u promatranom razdoblju, a što se jasno može vidjeti iz podataka Klinike za psihijatriju „Vrapče”?
Iz povijesti medicine znana je činjenica da su zbog raznih biofizioloških i psihococijalnih faktora upravo djevojčice u tinejdžerskoj dobi jedna od najranjivijih skupina podložna društvenim utjecajima u širenju raznih duševnih poremećaja: od disocijativnog poremećaja osobnosti, preko bulimije i anoreksije, sve do depresije i samoozljeđivanja, a na što je jedan od ovih Odbora upozorio na svojoj sjednici u srpnju prošle godine na temu porasta duševnih poremećaja kod djece u pandemiji.
Stoga, kada takvoj ranjivoj skupini za sve njene probleme putem popularne kulture, medija, društvenih mreža, vršnjačkih skupina i, nažalost, pojedinaca iz zdravstvenog sustava, „na tanjuru” ponudite rješenje u vidu promjene spola, trebaju li nas čuditi ovi podaci?
Opasnost ove situacije leži u činjenici da se danas ovim mladim ljudima pokušava nametnuti nešto što se naziva „rodno afirmativna terapija”, kvazimedicinska procedura koja više ne priznaje činjenicu da ogromna većina djece izađe iz svojih rodno disforičnih promišljanja do kraja puberteta, već ih u što ranijoj životnoj dobi potiče na spolnu tranziciju koja uključuje hormonalnu blokadu puberteta i kirurške operacije, sa posljedicama koje su po organizam i zdravlje nepopravljive, te (između ostaloga!) uključuju sterilitet, anorgazmiju, gubitak gustoće kostiju, probleme u rastu i razvoju, pseudotumor cerebri i gubitak vida.
Primjera radi 8. verzija Standarda skrbi za zaštitu zdravlja i transrodnih osoba Svjetske profesionalne asocijacije za transrodno zdravlje (World Professional Association for Transgender Health: u daljnjem tekstu WPATH), a koja se nedavno pokušala nametnuti hrvatskim medicinarima kao obvezujući dokument (!), uopće ne sadrži dobne kriterije za kirurške i hormonalne intervencije u postupku spolne tranzicije kod djece i mladih. Umjesto istih, kao „orijentacijski okvir” predlaže se Tannerova faza II pubertetskog razvoja, što bi za djevojčice iznosilo dob od 9 do 11, a za dječake 11 godina.
Opća zamjerka ovim Standardima je nedostatak sistemske obrade dostupne literature koja jamči znanstvenu objektivnost jer je veliki broj referenci na koje se Standardi pozivaju temeljen na pristrano selektiranim ispitnim uzorcima, nedostatku kontrolnih skupina i kratkom roku longitudinalnog praćenja.
Standardi otvaraju i određena etička pitanja uloge obitelji u procesu spolne tranzicije djeteta, jer je po njima roditeljska suglasnost za navedene „procedure” poželjna, ali „nije obvezna”, a oni roditelji koji se čvrsto usprotive spolnoj tranziciji svojeg djeteta mogu biti
isključeni iz daljnjeg postupka odlučivanja.
Također, premda u svijetu danas postoji veliki broj „detranzistenata”, osoba koje su se nakon promjene spola vratile (ili pokušale vratiti) u svoj natalni spol, one se na preko 250 stranica spomenutih Standarda tek sporadično spominju, uz definiciju koja glasi ovako: „Detranzicija je termin koji se povremeno koristi kako bi opisao retranziciju pojedine osobe u rod koji joj je stereotipno povezan sa spolom dodijeljenim pri rođenju”.
Umjesto detranzistenata, cijelo jedno poglavlje dobio je novi rodni entitet „eunuh” (iliti po hrvatski „škopac”), gdje se kao glavni „znanstveni” izvor navodi internetska stanica „The Eunuch Archives” koja sadrži obilje detaljnih instrukcija o samokastraciji i preko 3.000 fantazija o sakaćenju, silovanju i ubijanju maloljetne djece.
Dalekosežne negativne i tragične posljedice ovakovog kvazimedicinskog pristupa najbolje su sažete u uvodniku uglednog londonskog „The Timesa” iz srpnja prošle godine, pod naslovom „Klinička šteta”, a koji opisuje pozadinu skandala u kojem je zbog direktnog uplitanja trans
ideologije i fanatičnog aktivizma u medicinu kao struku zatvoren dio klinike Tavistock koji je primjenjivao rodno afirmativnu terapiju, uz preko posljedičnih 1.000 tužbi oštećenih klijenata.
Sličan zaokret dogodio se i u po mnogima najliberalnijoj zemlji na svijetu, Švedskoj, gdje su nadležne medicinske vlasti nakon serijala dokumentarnih filmova o štetnim učincima hormonalne blokade puberteta i nekritične primjene rodno afirmativne terapije postrožile dobne
kriterije za ulazak u postupak medicinske spolne tranzicije do punoljetnosti.
Isto se također dogodilo u Finskoj, nekoliko saveznih država SAD-a, a francuska Akademija znanosti nedavno je izdala upozorenje medicinskoj i široj javnosti o mogućim negativnim posljedicama i znanstvenoj neutemeljenosti rodno afirmativne terapije.
U konačnici, zemlja u kojoj je izmišljen klinički protokol na kojem se temelji rodno afirmativna terapija (tzv. „Dutch protocol”) Nizozemska, sve više upozorava na njegov nekritički pristup i moguće negativne posljedice istog. Zaključno, obilje dostupnih kritičnih znanstvenih informacija uz tisuće detranzicijskih svjedočanstava u Europi i svijetu, kao i odluke nekoliko europskih zemalja o zabrani hormonalnih i kirurških intervencija kod promjene spola prije 18. godine života upućuju da trenutna situacija sa naglim porastom broja dijagnoza rodne disforije u dječjoj i adolescentskoj populaciji u Hrvatskoj zahtijeva hitan i neodgodivi angažman svih MEDICINSKIH stručnih društava i nadležnih zdravstvenih institucija. Spomenuti subjekti trebaju preispitati uzroke ove pojave, izraditi hrvatske standarde skrbi za zdravlje transrodnih osoba, te donijeti novi zakonodavni okvir rješavanja složene problematike životne dobrobiti ove populacije.
Osnovno načelo medicine sadržano u Hipokratovoj zakletvi je „Primum non nocere!” – prvenstveno ne nanosi štetu! Stoga, a sukladno „Rezoluciji 21+” predstavljenoj na prošlogodišnjem psihijatrijskom kongresu u kojoj se predlaže obustava hormonalnih i kirurških
intervencija u promjeni spola kod djece i adolescenata do kraja razvojne dobi zaključiti ću citatom već spomenutog tima sa KBC-a Rijeka:
„Od iznimne je važnosti, a osobito kod adolescenata kod kojih u podlozi postoje i druge, od ranije prisutne psihičke smetnje, ne intervenirati prerano i prebrzo u smislu hormonske terapije, već koristiti pristup „pažljivog čekanja” – jer jedno od važnih dijagnostičkih obilježja jest stalnost želje”.
